Posle Benkeieve smrti, jedan slepi čovek, koji je živeo u blizini učiteljevog hrama, reče prijatelju: "Pošto sam slep, ne mogu da vidim čovekovo lice, pa moram da mu ocenjujem karakter po zvuku njegovog glasa. Obično, kad čujem nekoga da drugome čestita na njegovoj sreći ili uspehu, čujem i skriveni ton zavisti. Kada se izjavljuje saučešće zbog nesreće drugog, čujem radost i zadovoljstvo, kao da je onome što saučestvuje zaista drago što je nešto dobiti ostalo u njegovom sopstvenom svetu.
Sudeći po onome koliko ja znam, Benkeiev glas je uvek bio iskren. Kad god je iskazivao sreću, nisam čuo ništa osim sreće, i kad god je iskazivao tugu, tuga je bila sve što sam čuo."
No comments:
Post a Comment