Učitelj zena Hošin je živeo mnogo godina u Kini. Zatim se vratio u severoistočni deo Japana gde je podučavao svoje učenike. Kada je već bio sasvim ostario, ispričao im je jednu priču koju je čuo u Kini.
Priča je glasila:
Jedne godine dvadesetpetog decembra Tokufu, koji je bio veoma star, reče svojim učenicima: "Iduće godine neću biti živ, pa bi vi ove godine trebalo dobro da me pazite."
Đaci pomisliše da se šali, ali s obzirom na to da beše plemeniti učitelj, svi ga zauzvrat uveseljavaše sledećih dana odlazeće godine.
Uoči Nove godine, Tokufu zaključi: "Bili ste mi dobri. Napustiću vas sutra posle podne kad sneg bude stao."
Učenici su se smejali, misleći da opet govori besmislice, jer je noć bila vedra i bez snega. Ali u ponoć sneg poče da pada, a oni sledećeg dana ne nađoše svog učitelja. Odoše u salu za meditaciju. Tamo je bio preminuo.
Hošin, koji je ispričao ovu priču, reče svojim učenicima: "Nije neophodno da učitelj zena predvidi svoj odlazak, ali ako to zaista zaželi, on to može."
"Možeš li ti?", nego ga zapita.
"Da", odgovori Hošin. "Pokazaću vam šta mogu kroz sedam dana."
Nijedan od učenika mu ne poverova, i većina je čak zaboravila ovaj razgovor kada ih sledeći put Hošin sakupi.
"Pre sedam dana", primeti, "rekao sam da ću vas napustiti. Uobičajeno je da se napiše oproštajna pesma, ali ja nisam ni pesnik ni kaligraf. Neka neko od vas zapiše moje poslednje reči."
Njegovi sledbenici pomisliše da se šali, ali jedan od njih spremi da piše.
"Jesi li spremano?", Hošin zapita.
"Da", odgovori ovaj.
Hošin izdiktira:
Dođoh iz sjaja
I vraćam se sjaju.
Šta je to?
Pesmi je nedostajao jedan stih, od uobičajenih četiri, pa mu učenik reče: "Učitelju, nedostaje nam jedan stih."
Hošin, uz riku lava koji pobeđuje, povika: "Kaa!" i preminu.
No comments:
Post a Comment