Tuesday, June 2, 2015

U zemlji snova



"Naš školski učitelj običava da zadrema svako popodne", pričao je jedan učenik Sojen Šakua. "Mi deca smo ga pitali zašto to radi, a on nam je odgovorio: 'Odlazim u zemlju snova da se sretnem sa starim mudracima, kao što je i Konfucije radio.'"

Kada bi Konfucije spavao, sanjao je drevne mudrace i kasnije o tome pričao svojim pratiocima.

"Jednog dana bilo je izuzetno toplo, pa neki od nas zadremaše. Nas učitelj izgrdi. "Išli smo u zemlju snova da se sretnemo sa drevnim mudracima, kao što je i Konfucije činio", objasnimo. "Šta su poručili mudraci?" zahtevao je da sazna naš učitelj. Jedan od nas odgovori: "Otišli smo u zemlju snova i sreli mudrace. Pitali smo ih da li naš učitelj dolazi tamo svako popodne, ali nam oni rekoše da takvog čoveka nikada nisu videli."

Spavanje po danu



Učitelj Sojen Šaku je otišao sa ovog sveta kada mu je bilo šezdeset i jedna godina. Ispunivši svoj životni zadatak, za sobom je ostavio veliko učenje, u mnogome bogatije od većine učitelja zena. Njegovi učenici su običavali da spavaju po danu nasred leta. Iako je ovo previđao, on lično nikada nije protraćio vreme.

Kada mu je bilo samo dvanaest godina, već je izučavao teorijska razmatranja Tendai filozofije.* Jednog letnjeg dana vazduh beše tako sparan da mali Sojen, dok je učitelj bio odsutan, ispruži noge i zaspa.

Tri časa prođoše kada, iznenada probuđen, ču učitelja kako ulazi. Bilo je kasno: ležao je ispružen baš preko praga.

"Oprosti, oprosti" prošapta njegov učitelj, pažljivo preskočivši preko Sojenovog tela kao da je pripadalo nekom uzvišenom gostu. Posle ovoga, Sojen više nikada nije zaspao poslepodne.

* Školu Tendai u Kini je osnovao Či-i, a u Japan je je preneo Dengjo Daiši 804. godine. Često se naziva i školom Lotos zbog baziranja svoje filozofije na Lotos sutri. Njena doktrina govori o tzv. trojnoj Istini, po principu: tri-je-tri-u-jednom.

Thursday, December 4, 2014

Objavljivanje sutri



Poklonik zena, Tecugen odluči da u Japanu objavi autre, koje su u to vreme bile dostupne samo na kineskom jeziku. Knjige je trebalo štampati pomoću drvenih ploča* u izdanju od sedam hiljada primeraka, što je ogroman poduhvat.

Tecugen krenu na put da bi sakupio poklone u ovu svrhu. Nekolicina podržavalaca bi mu dala stotinak zlatnika, ali u većini slučajeva primao bi samo novčiće. Svakom darodavcu bi zahvaljivao podjednako. Posle deset godina, Tecugen je imao dovoljno novca da započne svoj zadatak.

U to vreme se dogodi da reka Uđi počne da plavi. Pojavi se i glad. Tecugen uze novac koji je sakupio za knjige i potroši ga da bi spasao ljude od gladovanja. Zatim nanovo započe svoj posao oko sakupljanja.

Nekoliko godina kasnije proširi se zemljom neka epidemija. Tecugen dade novac koji je sakupio za pomoć svom narodu.

I po treći put započe svoj posao, i posle dvadeset godina želja mu bi ispunjena. Štamparske ploče od kojih je napravljeno prvo izdanje sutri, danas se mogu videti u manastiru Obaku u Kjotu.

Japanci pričaju svojoj deci da je Tecugen napravio tri zbirke sutri, i da su prve dve nevidljive zbirke čak nadmašile poslednju.

* Tehnikom drvotiska

Zen svakog trena



Učenici zena su sa svojim učiteljima najmanje deset godina pre nego što se usude da podučavaju druge.

Nana-ina poseti Teno koji je, prošavši svoje učenje, postao učitelj. Zadesi se da taj dan bude kišovit, pa Teno obu klompe i ponese kišobran. Pošto ga je pozdravio, Nan-in primeti: "Pretpostavljam da si svoje klompe ostavio u predvorju. Hteo bih da znam da li ti kišobran stoji levo ili desno od klompi."

Teno, zbunjen, nemade brz odgovor. Shvatio je da nije sposoban da svakog trena uz sebe ima zen. Posta Nan-inov učenik, učivši još šest godina da bi dosegao zena u svakom trenu.

Jedan osmeh za ceo život



Mokugen se nije nasmejao do poslednjeg dana svog života. Kada mu je došlo vreme da napusti svet, reče svojim odanim učenicima: "Učili ste kod mene više od deset godina. Pokažite mi pravo tumačenje zena. Ko se najjasnije izrazi, biće moj naslednik i primiće moju odoru i zdelu."

Svi se zagledaše u Mokugenovo ozbiljno lice, ali niko ne odgovori.

Enčo, učenik koji je uz učitelja proveo dugo vremena, priđe krevetu i približi posudu sa lekovima. To je bio njegov odgovor.

Učiteljevo lice posta još ozbiljnije. "Je li to sve što si razumeo?", zapita.

Enčo priđe i vrati posudu gde je bila.

Prekrasan osmeh obasja Mokugenovo lice. "Nitkove", reče Enčuu. "Radio si sa mnom deset godina, a još nisi video moje telo. Uzmi odoru i zdelu. One pripadaju tebi."

Sve je najbolje



Kada je jednom šetao pijacom, Banzan začu razgovor između kasapina i njegove mušterije.

"Daj mi najbolji komad mesa koji imaš", reče mušterija.

"Sve je u mojoj radnji najbolje", odgovori kasapin. "Ne može se ovde naći nijedan komad mesa koji nije najbolji."

Uz ove reči Banzan se prosvetli.

Posetnica



Keiču, veliki učitelj zena u periodu Meiđi, bio je poglavar Tofuku hrama u Kjotu. Jednoga dana guverner Kjota ga potraži po prvi put.

Njegov pratilac mu predade guvernerovu posetnicu na kojoj je pisalo: Kitagaki, guverner Kjota.

"Nemam ja posla sa takvim čovekom", reče Keiču svom pratiocu. "Reci mu da ode odavde."

Pratilac odnese posetnicu nazad, izvinjavajući se. "Moja je greška", reče guverner, i olovkom precrta reči guvernera Kjota. "Zamoli ponovo svog učitelja."

"O, je li to Kitagaki?", uzviknu učitelj kada vide posetnicu. "Hoću da vidim tog čoveka."